Svjetski dan štednje – kada i na koji način djeci predstaviti koncept štednje?

Dan otvorenih vrata u Berlicu – iskusite zabavni dio stranog jezika!
19. avgusta 2021.

Svjetski dan štednje – kada i na koji način djeci predstaviti koncept štednje?

U čast i sjećanje na Prvi međunarodni kongres štedioničara održanog u MIlanu 1924. godine, 31. oktobar je uveden i slavi se kao Međunarodni dan štednje.

Nakon Velikog rata, a kako bi prevazišli krizu koja je prouzrokvana, predstavnici svjetskih štednih organizacija su se sastali kako bi pokušali pronaći rješenja koja bi doprinijela prevazilaženju problema koji su ostali nakon ratnih pustošenja. Učesnici tog kongresa usaglasili su se da je čovječanstvu štednja potrebna za razvoj, stoga je uspostavljen Svjetski dan štednje koji se označava 31. oktobra svake godine. Tu odluku donijelo je 357 delegata iz  20 zemalja svijeta koji su predstavljali štediše, čime je započeta era očuvanja i drugačijeg upravljanja postojećim resursima.

Povodom Svjetskog dana štednje, direktor Društva za upravljanje Penzijskim rezervnim fondom Republike Srpske Miloš Grujić podijelio je sa nama zanimljiv tekst – kada djeci predstaviti koncept štednje i kako ih naučiti da se bogatstvo ne mijenja isključivo radom.

Kako i zašto započeti priču o štednji sa djecom?

 Roditelji često izbjegavaju da sa djecom pričaju o novcu, jer se plaše da će ih prerano opteretiti. Roditelji nisu ni svjesni da djeca razna saznanja, pa i o novcu, stiču mnogo ranije nego što oni misle. Istina, djeca ne shvataju kako to izgleda u praksi. Dijete treba (na)učiti da postupa s novcem onako kako biste vi htjeli sa svojom platom. Vi svojim ponašanjem dajete prvi obrazac ponašanja djetetu. Uprkos tome što postoje brojne teorije, savjeti, zaključci i preporuke kako raspolagati novcem, sve se svede na jedno – najbolje učimo raspolagati nečim onda kada to imamo. Na primjer, da bismo naučili voziti bicikl ili automobil, bilo bi poželjno da imamo priliku sjesti na bicikl ili za volan automobila. Prema tome, ako želimo naučiti upravljati novcem, treba dobiti barem malo novca i dobrog mentora. Povodom Svjetskog dana štednje prikupili smo nekoliko preporuka i savjeta.

1. Naglasite djeci da sve ima granice.

Umjesto da skrenete s teme kratkim: „Nemam(o) novaca!“ djeci je nužno objasniti da “treba čuvati novac za nešto što će biti zaista važno da se plati”. Takvim pristupom ćemo ih naučiti da ograniče želje zbog potreba. Tako djeca usvajaju prvu i najvažniju lekciju ličnih finansija – uzdržavanje od tekuće potrošnje tj. štednju i raspolaganje novcem.

2. Upravljajte troškovima. Kontrolišite potrošnju zajedno.

Djeci treba pokazati svoj mjesečni račun za nešto. „Dogovorimo“ se da pokušamo da smanjimo račun sljedeći mjesec. Napravimo plan za ostvarenje tog cilja: manje telefoniranja, manje se vozimo, isključimo svjetlo, televizor i kada nismo u sobi. U iščekivanju računa za sljedeći mjesec povećava se djetotova odgovornost, ali i svijest o odricanju i trošenju – kroz igru sa proporcijama. Na primjer, ako nešto (količinu impulsa, goriva, poruka) smanjimo smanjićemo račun. Djeca će shvatati da postoji dio troškova koji su nepromjenjivi.

3. Naučite djecu da rasporede džeparac za različite ciljeve  i  potrebe.

Za djecu je važno da shvate šta je periodično dobijanje novca poput džeparca.

Oksfordski rječnik džeparac opisuje  kao „malu količinu novca koju dijete dobija od roditelja, obično na redovnoj osnovi“ ili kao „malu količinu novca pogodnu za manje troškove“. Neki psihilozi i ekonomisti zagovaraju  početak davanja  džeparca već u predškolskom  uzrastu. Ipak, svi su saglasni  da djeca  mogu  samostalno  raspolagati novcem tek  u  višim  razredima  osnovne škole. Međutim, što kasnije djecu uvedemo u svijet ličnih finansija biće im potrebno više vaše pomoći u pravljenju „budžeta“ i kontroli trošenja. Kako dijete sazrijeva poželjno je da uči da odvaja jedan dio „džeparca“ (recimo 10% iznosa) za štednju, drugi dio (recimo 10%) za poklone, a najveći (ostatak od, recimo 80%) za trošenje. Dijete koje odvaja za ove tri namjene biće  društveno odgovorno,  ali će i steći naviku štednje. Osim toga, razvija svijest da obraduje roditelje i kupi nam nešto i kada odemo u penziju. Brinimo o njima – i oni će o nama. Ipak,  insistirati na štednji  bez cilja je suludo. Entuzijazam za štednju eskponencijalno opada. Treba ih podsticati, pa ćemo biti ponosni kad pametno potroše taj novac.

4. Ograničite džeparac.

Iznos džeparca zavisi samo od iznosa kućnog budžeta. Djeci možemo dati određen iznos za jednu sedmicu. Ako potroše taj iznos možemo im „posuditi”. Treba ih (na)učiti i da se bogatstvo ne  mijenja  isključivo radom tako što ćemo im iznos koji ne budu tražili ove sedmice dati sljedeće.

Preporučuje se da se djeci do tinejdžerskog doba, ali čak ni tada, ne daje mjesečni džeparac jer teško predviđaju svoje troškove. Pa i odrasli imaju problema u raspoređivanju novca. Psiholozi smatraju da se  iznos džeparca i način njegovog trošenja treba zajednički dogovoriti s djecom.

Postoji nekoliko tehnika „pregovora“ oko posuđivanja novca. Ako smatramo da je ipak u redu da dijete uđe „u minus“ treba mu dati pozajmicu. Na primjer, ako želi da kupi knjigu za koju nema novca imamo nekoliko mogućnosti. Prva je da knjigu smatramo našom dok nam ne vrati dug. Druga je da mu smanjimo džeparac prema utvrđenom planu dok nam ne vrati „posuđeni iznos“. Treća je da dijete obavi neki „honorarni“ posao dok ne vrati dug. Može da opere auto, tepihe ili da očisti podrum.  Naknada za uspješno obavljen „posao“ treba da bude „tržišna“. Nije racionalno da platimo pranje auta više nego što je na praonici u komšiluku.  Djetetu ne treba milostinja već pomoć u prevazilaženju deficita. Posao koji ćemo „platiti djetetu“ treba biti posao koji nije jednostavan i brz. Ako će tek usisati tepihe ili izbaciti smeće to ne predstavlja neku protivuslugu za posuđivanje novca, to je nešto što dijete svakako treba da obavlja kao član porodice. Poenta je da „odviknemo“ nasljednike od „ulaska u minus“ i od posuđivanja. Još važnije, nagrada za dobro ponašanje ili za dobre ocjene ne treba biti u novcu.

Neki autori ohrabruju roditelje da djeci dozvole obavljanje sezonskih poslova. To je idealna prilika za zaradu i sticanje novih kontakata i iskustava. Za vrijednosti koje želimo da dijete njeguje treba naći drugu motivaciju.

Često prvo iskustvo nije jedno od najboljih, ali se dugo pamti rado ga se sjećamo jer iz njega naučimo ono što nam je korisno kasnije.

Nakon primanja prvih honorara, tinejdžeri mnogo bolje razmišljaju da li će popiti pivo ili kupiti cigarete kutiju cigara ili će otići u kino i štediti za prijavu polaganja vozačkog ispita.

Dijete će postati dobar čovjek ako ga za uspjehe nagrađujemo nečim što ga više ispunjava – poput zajedničkog igranja društvenih igara, poklanjanja igračaka i knjiga, odlaska u park, na izlet, u kino ili na igralište. Pa, ni nama nije novac glavni motiv i pokretač. Bar ne bi trebalo biti. 🙂

Način na koji mi pokazujemo i objašnjavmo djetetu čemu služi novac i čemu služi džeparac presudan je za odnos djeteta prema novcu. Zato ne treba kritikovati način na koji dijete raspolaže novcem već ga učiti kako da upravlja novcem.

Džeparac ne treba biti način ucjene. Ne treba uslovljavati dijete sa naredbama tipa: “Ako ne uradiš to i to nećeš dobiti džeparac”. Međutim,  u  slučaju kad dijete svjesno griješi ili ne ispunjava školske ili kućne obaveze jedna od prvih kazni je uskraćivanje džeparca.

5. Naučimo dijete da postoje kasica ili štedni račun.

Ako dijete dobija džeparac od naših roditelja i drugih članova porodice, a taj iznos prevazilazi iznos koji mu je potreban za trošenje, treba da se pobrinemo da višak novca završi u štednji. Tako pokazujemo da ako i novac počne da pristiže sa više strana treba očekivati da se trend neće nastaviti. Takođe, treba da pripremamo dijete na to da novac troši na odjeću, obuću, izlete, knjige ili slične stvari koje i vi sebi volite da priuštite. Treba da vodimo računa o tome da  dijete (u najmanju ruku) treba da bude naša najbolja verzija, ali i da ima bolje osobine od nas. Zato ćemo da ga učimo da pametno troši na sebe. Što prije treba da počnemo da objašnjavamo nasljednicima na šta se novac troši kroz odlazak u kupovinu. To ćemo uraditi tako što ćemo mu dozvoliti da i ono kupi nešto sitno za sebe. Tako će shvatati  ograničenja i potrebu za štednjom.

6. Razvijati svijest o nužnosti nečekivane preraspodjele.

Normalno je da dijete izgubi ili ošteti igračku. Ne treba od djeteta kriti kvarove u domaćinstvu ili na automobilu. Važno je da ono spoznaje da se i ograničen budžet može i još smanjiti – ne njegovom krivicom. Pa, i nama su nekad ukrali kišobran, jaknu ili ogrebali automobil. Ružne stvari dođu i prođu.

7. Ako dijete poželi nešto skupo treba napraviti „fond“.

U štednji za, na primjer bicikl, mogu učestvovati i bliži rođaci. Suština je da se prati rast „fonda“ i podstiče entuzijazam. Zajedno usaglašavajmo dinamiku rasta fonda. Na taj način djeca će se učiti odgovornosti i odricanju potrebnom da se kupi nešto što nije neophodno za život.

8. Ograničemo djelovanje potrošačkog društva.

Djeca su na udaru reklama već od prvih koraka. Nezavisno od imovinskog stanja, djeci treba nametnuti određena ograničenja. Nažalost, djeca koja ne nose statusne simbole „uspjeha“ često se  osjećaju  manje vrijednom.  Ipak, ako ih od malena naučimo  da najviše vrijedi ono što  im  nijedan lopov ne može ukrasti – znanje, narav i karakter, ojačaćemo im samopouzdanje.

9. Bez rasipanja i stihijskog trošenja.

Dobijanjem određenog iznosa novca na periodičnoj osnovi, djeca će s vremenom shvatiti koncept štednje. Takođe, naučiće da slažu prioritete pri trošenju i tako će povećavati odgovornost. Prema tome, davanje džeparca se treba shvatiti kao ulaganje u budućnost djeteta. Što više oklijevamo da djecu učimo o novcu – teže ćemo ih naučiti kontroli trošenja. To znači da djecu treba učiti da, osim pravilne potrošnje, odvajajaju za štednju i poklone. Na primjer, nije neočekivano da će djeca potrošiti džeparac na petarde ili, još gore, na cigarete. Tu treba postaviti jasna pravila: „Ne možeš trošiti pare na opasne i nezdrave stvari.“

10. Igrajte se.

Navedite ih da oni nekad „plate“  termin u igraonici ili nešto u prodavnici. Igrajte se trgovine ili kafića. Djeca tako najlakše stiču iskustva o trošenju.