Kada se spomene Slovenija, većina ljudi iz Bosne i Hercegovine pomisli na tri stvari: skijanje na Kranjskoj Gori, kupovinu u Trstu (jer, naravno, Slovenija je samo prolazna stanica do Italije) i one male flašice vode sa čudnim imenom “Radenska”. Ali onda dođe pitanje – treba li nam znanje slovenačkog jezika da bismo preživjeli susret s našim sjevernim komšijama? Ili je to samo još jedan jezik koji možemo ignorisati dok se snalazimo s mahanjem rukama i univerzalnim “dobar dan”?

Jezik sličan, a opet dalek

Na prvi pogled, slovenački zvuči kao da je neko uzeo srpski, bacio ga u blender s par čeških samoglasnika i malo poljskog šarma, pa ga onda začinio alpijskim naglaskom. “Kako si?” na slovenačkom je “Kako ste?” – čekaj, zar to nije isto kao kod nas kad hoćemo biti fini? Pa onda čuješ “Hvala lepa” i pomisliš: “Okej, ovo je lako, samo ću govoriti kao da sam u kafani u Sarajevu i bit će to to.” Ali onda ti neko kaže “Vzemi si čas,” što znači “Uzmi si vremena,” a ti stojiš zbunjen misleći da ti nude čašu rakije.

Istina je da su naši jezici slični – svi smo mi nekakvi južnoslavenski rođaci koji se razumiju kad hoće, a ne razumiju kad neće. Ali slovenački ima svoje male trikove. Na primjer, oni imaju dual – gramatičku formu za dvoje ljudi ili stvari. Mi u Bosni to rješavamo jednostavno: “Nas dvoje idemo,” i gotovo. Kod njih je to cijela lingvistička gimnastika. Jesi li ikada pomislio da ti treba poseban glagol za “dvoje ljudi jede”? Ne? Pa, Slovencima treba.

Praktična primjena: Skijanje i šoping

Ako planiraš skijati u Sloveniji, vjeruj mi, nećeš se izgubiti zbog jezika. Sve što trebaš znati je “Koliko košta karta?” (na slovenačkom “Koliko stane vozovnica?”) i “Gdje je kafana?” (na slovenačkom “Kje je gostilna?”). Ostatak možeš riješiti pokazivanjem prstom na jelovnik i osmijehom. A ako si krenuo u Trst po farmerke i čokoladu, jedina riječ koja ti treba je “Hvala,” jer ćeš ionako sve ostalo pregovarati na engleskom s prodavačima koji ionako nisu Slovenci.

Kulturni šok i smijeh

Zamisli situaciju: dođeš u Ljubljanu, naručiš burek, a konobar ti kaže “Seveda, takoj!” Ti klimneš glavom kao da znaš šta to znači, a zapravo misliš “Je li ovo ‘seveda’ isto kao naše ‘seveda’, ili sam upravo naručio nešto sasvim drugo?” Na kraju dobiješ burek i shvatiš da je svejedno – hrana je univerzalni jezik, a Slovenci ga, srećom, govore jednako dobro kao i mi.

A onda su tu i njihove riječi koje zvuče kao da su izmišljene za šalu. “Zmrzlina” nije neka zimska katastrofa, nego sladoled. “Pohištvo” nije nešto što pohaniš u tavi, nego namještaj. I dok ti pokušavaš shvatiti zašto imaju toliko “j”-eva u riječima (primjer: “sončni zajtrk” za sunčani doručak), oni te gledaju kao da si ti čudan jer ne kužiš njihovu logiku.

Zaključak: Da ili ne?

Treba li Bosancima slovenački? Pa, ako planiraš živjeti u Sloveniji, raditi tamo ili impresionirati nekog Slovenca svojim lingvističkim vještinama – da, uči ga. Ako si samo turista koji hoće skijati, kupovati ili jesti, onda ne. Dovoljno je da kažeš “Dober dan,” “Hvala” i “Pivo, prosim,” i preživjet ćeš. Na kraju krajeva, mi iz Bosne smo majstori improvizacije – ako nas nije zbunio njihov jezik za 500 godina zajedničke historije, neće ni sad.

A ako ništa drugo, barem možeš reći da znaš jednu cool slovenačku riječ: “Ljubljana.” I da, izgovara se točno onako kako piše – jer, za razliku od nas, Slovenci nemaju šatrovački da ti zakomplikuje život.